Predodžba nacionalnoga identiteta u Leksikonu hrvatskih tradicija Joanne Rapacke

Identitet je imaginacija i predodžba o tome tko smo što smo. Pojmom kulturni identitet opisuje se autentičnost jedinstvenost neke kulture, a na temelju kulturnih osobitosti vrijednosti određuje neka društvena zajednica odnosno utvrđuje pripadnost pojedinca ili društvene skupine određenoj kulturi. “Poznavati neku kulturu njezin identitet”, ističe D. Oraić Tolić (2003: 453), “znači znati služiti rječnikom njezinih termina, prepoznavati nevidljive konotacije narativne modele, slušati pričati priče svojstvene nekom jeziku kulturi, riječju – vladati imaginarijem stereotipa”. Leksikon hrvatskih tradicija (2002) Joanne Rapacke, izvorno objavljen poljskome 1997. godine, obuhvaća 64 natuknice kojima “opisuje objašnjava genezu najznačajnijih mitotvornih fenomena simbola hrvatske povijesti, kulture književnosti, onih koji su ispunjavali integracijsku identifikacijsku funkciju u hrvatskoj etničkoj nacionalnoj zajednici” (Fališevac 2002: 249). Promatrajući tradiciju kao “prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, itd. s naraštaja naraštaj zajednici, bilo usmenom pismenom predajom, odgojem dr.; stalan kreativan proces reinterpretacije kulturnoga nasljeđa” (VRHSJ 2015: 1567), radu raščlanjuju sastavnice hrvatskoga nacionalnog identiteta konceptualne metafore ključne njegovu razumijevanju, zastupljene Leksikonu Rapacke.